Student za 5+ Maja Sansović - Veleučilište Baltazar Zaprešić | Veleučilište Baltazar Zaprešić

Student za 5+ Maja Sansović - Veleučilište Baltazar Zaprešić

Gledajući srcem jedni na druge, učinimo svijet ljepšim mjestom za život!

Maja Sansović izvanredna je studentica treće godine Menadžmenta u kulturi i osnivačica Udruge “Gledati srcem”.  Živi u Zagrebu i na prvi pogled ne čini se da je i po čemu drugačija od svojih vršnjaka. No, kada čujete da svake godine pakira kofere i seli na nekoliko mjeseci u Afriku, postaje jasnije kako je njezina životna priča ipak malo zanimljivija. Naime, naša studentica Maja osnovala je udrugu “Gledati srcem” u kojoj okuplja, kako kaže, ljude koji gledaju srcem na sve potrebite oko nas u Hrvatskoj i na Crnom Kontinentu.

Kako i kada je započela tvoja priča u udruzi “Gledati srcem”?

Udrugu „Gledati srcem“ osnovala sam 2010. god., iako moj „volonterski staž“ datira još iz osnovne škole i gimnazije kada sam volontirala po raznim udrugama, domovima za djecu i sl. Udruzi su se pridružili moja obitelj, prijatelji, poznanici, danas volonteri, ljudi koji gledaju srcem. Ne volim se „titulirati“ kao predsjednica udruge, već sam dio ekipe s kojom pokušavam malo uljepšati trenutak, sat, dan nekomu komu je puno teže nego nama. Vratiti osmijeh na lice i kazati nekomu kako nije sam, a zauzvrat dobiti osmijeh, zagrljaj, a često i pjesmu uz plesne korake… to je najveća plaća!

Na žalost, u današnjem svijetu udruge poput naše imaju jako puno posla, kažem, nažalost, jer da je ekonomska situacija bolja, mi bismo radili vjerojatno samo kreativne radionice s klincima, a ovako svakodnevno brinemo o mnogim gladnim ustima u Hrvatskoj i Africi.

Kako izgleda tvoj radni tjedan? Koliko si u Hrvatskoj, koliko često putuješ?

Rad u udruzi teško mogu nazvati poslom, taj se posao „živi“! Koliko često putujem u Tanzaniju, to ovisi o svakom projektu koji radimo i njegovoj realizaciji. Ovisno o aktivnostima pojedinog projekta, od 2010. god. svake godine boravim u Africi po nekoliko mjeseci.

Kako izgleda prosječan dan u selu Magogo? Kako žive stanovnici toga sela?

U Magogu svaki moj dan počinje rano ujutro, svetom misom i organizacijom poslova u misiji. Nakon toga imam svoje dnevne zadatke povezane s vrtićem, školom, nabavom hrane i vode te susrete s majkama plemena Masai s kojima radim na edukaciji o bolestima poput malarije, tifusa, AIDS-a i dr. Malarija se ne liječi čajevima kore drveta, već lijekovima koji se mogu dobiti u bolnici ili kod nas u misiji. Naša škola radi kao dječji vrtić i kao osnovna škola. Počinje s radom u 8 h ujutro, a završava u 13 h. Inače, Afrikanci imaju swahili vrijeme, tako da računaju da je 6 h ujutro – 1 h, 7 h je 2 h itd. Djeca se bude jako rano jer većina njih pješači i po nekoliko kilometara do vrtića ili udaljene škole. Život djece i lokalnog stanovništa život je bez struje i vode, u kućama od blata. Na svakom je koraku siromaštvo, bolest, jad i bijeda. Djeca ne znaju za materijalno, mnogo ih ne zna što je slatkiš i raduje mu se kao da je dobio najskuplji poklon na svijetu.

To je riječima teško opisati. U vrtiću i školi rade naši afrički učitelji koji djeci predaju prema školskomu programu koji je propisalo tanzanijsko ministarstvo te swahili i engleski jezik. Uz učenje jezika djeca uče i socijalizaciju. U Africi radite sve što znate, a ono što ne znate, naučite veoma brzo. Morate biti kreativni i ni od čega napraviti djeci igračku, organizirati zabavu i igru. Od jednog jaja ispeći kolač ili od malo brašna i šećera napraviti obrok za naše mališane. Naučila sam šivati uniforme za školu, brati rižu, voziti traktor, vaditi krv… Dan je ispunjen, a traje do 24 h. Svakodnevna briga o djeci i rad s djecom zaista je prekrasno životno iskustvo.

Kako im Udruga pomažete? Kako im mogu pomoći svi koji se žele uključiti i pomoći na neki način?

Udruga „Gledati srcem“ je uz pomoć svih ljudi koji su gledali srcem u Hrvatskoj uspjela izgraditi školu za 150 djece plemena Masai u Magogu, u Tanzaniji. Izgradili smo i kuću za učitelje koji tamo žive i rade, te sanitarne čvorove. Uz toliko željenu školu, djeca svaki dan dobivaju i jedan obrok u školi, a većini njih to je i jedini obrok u danu. Tako uz  svakodnevno obrazovanje dobiju i po jedan obrok. Sada trenutno radimo bunar, za koji smo napravili „bušotinu“ duboku 125 metara. Gledali su, čudili se, zahvaljivali, plakali i smijali se kada smo došli do vode. No, projekt nije gotov i imamo još posla. Kada budemo u mogućnosti, trebamo postaviti pumpu, napraviti malu kućicu i izgraditi mali vodotoranj sa spremnikom od 5 do 10 tisuća litara. Želimo našim klincima omogućiti da imaju vodu! Da, njihova želja u 21. stoljeću jest VODA! Naši svećenici misionari služe i pomažu narodu. Nabava hrane i lijekova, izgradnja kuća, obrađivanje polja, školovanje djece njihova je afrička svakodnevnica. I najmanja donacija pomaže: samo kao primjer, lijek protiv malarije košta 5 HRK, a u Africi godišnje umre 700 tisuća ljudi jer nisu imali tih 5 HRK!!! Cipelice koštaju 10 HRK, a mnoga naša djeca nemaju mogućnost da ih kupe, nego hodaju bosa po užarenom afričkom pijesku. Na našoj web stranici www.gledati-srcem.hr nalaze se svi podaci o tome kako donirati i uljepšati život našim malim afričkim prijateljima.

Koliko su ljudi iz Hrvatske spremni pomoći u ovakvih humanitarnim akcijama?

Hrvatska i Hrvati gledaju srcem! Naša škola i popratni objekti, bunar, lijekovi, svakodnevni obroci, plaćene mnoge školarine, kupljene školske uniforme, opremljena škola, obučeni mnogi „klinci i klinceze“ itd… svega toga ne bi bilo da nije bilo ljudi koji su vjerovali u naš projekt i u nas! Ljudi u Hrvatskoj karike su u našem lancu dobrih djela u Africi i zato im i ovim putem zahvaljujem, kako bi rekla djeca iz Magoga: ASANTE SANA Croatia (Hvala puno, Hrvatska – na swahiliju)! „Što mogu ja, ti ne možeš. Što možeš ti, ja ne mogu. Ali, zajedno možemo učiniti nešto lijepo za Boga“ (citat: Majka Terezija).

Koji su tvoji planovi za budućnost? Gdje se vidiš za deset godina?

Kažu: “Čovjek snuje, a Bog određuje“… Zasad je moj prvi plan završiti fakultet, diplomirati i vratiti se u Mamu Afriku. Svoj humanitarni rad nastavit ću bez obzira na recesiju, svjetsku krizu, bolesti i opasnosti bilo gdje da me život odvede. Nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti sretno dijete, a upravo takva su ta djeca, nasmijana i radosna. Gledajući srcem jedni na druge, učinimo svijet ljepšim mjestom za život!

Studiraj na
Baltazaru
 Suglasan/suglasna sam da klikom na "Pošalji" potvrđujem da se Veleučilište Baltazar Zaprešić koristi mojim osobnim podacima u svrhu uspostavljanja kontakta za što se može služiti podacima navedenim u kontakt formi (e-mail adresa).

Ova stranica koristi kolačiće za bolje korisničko iskustvo, prilagodbu sadržaja i analize posjeta web stranici. Postavke kolačića možete dodatno konfigurirati u Vašem web pregledniku. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close