Divan je (pred)ljetni dan ovdje, u Valenciji. Došla sam nakon ručka u park Turiju učiti za svoj posljednji ovdašnji ispit. I hoću. Ali prvo ovo. Nekoliko riječi o ovome gradu i djeliću onoga što čini moje iskustvo. Ja sam Dubravka Perković-Brković, izvanredna studentica Menadžmenta uredskog poslovanja i svoj zadnji semestar odlučila sam provesti na Katoličkom sveučilištu San Vicente Mártiru, u Valenciji.
A Valencija me dočekala hladna, mokra i vjetrovita. Negostoljubiva. U veljači je ovdje pala neuobičajena količina kiše, a temperature su bile obarane i zbog vjetra koji je puhao u hladnim naletima. Oblaci su bili tmurni i sivi. I u tom početku sve mi se činilo baš tako. Pitala sam se zašto mi se ovo činilo kao dobra ideja kada to nije i zaključila sam da je ovo jedna velika greška. Smještaj u (ovdje, uobičajenoj) skromnoj studentskoj sobi od 8 kvadratnih metara u sklopu poprilično derutnog, velikog stana, nije pomogao. Dijelila sam ga sa 6 sustanara. Možda trebam dodati i da ja nisam studentica od kojih 20 i koju godinu. Imam ih otprilike duplo više. A to mi je nametalo i neka dodatna pitanja poput kako ću se uopće snaći na fakultetu, na predavanjima, u interakcijama s vrlo mladim kolegama… Eto, to je bila početna točka ove avanture. Ali nije bilo odustanka. Sasvim polako, u danima koji su bili preda mnom počela sam se otvarati i upijati sve što mi je Valencija polako i nježno pokazivala, otkrivala i nudila. A to je ljepota u svakom značenju te riječi. Probat ću opisati samo mali djelić. Palme. Nevjerojatne su i veličanstvene. Imam osjećaj da su u Valenciji, diljem grada, posađene sve vrste palmi svijeta, a svima im je zajedničko da su jednostavno prekrasne. Naranče. Simbol Valencije. Dakle, ulice grada pune su stabala naranče koje su protkane ili zelenim ili već narančastim plodovima ili pak mirisnim bijelim cvjetićima. Puno je i ostalog, meni nepoznatog, drveća koje obilno cvjeta u određeno doba godine, a krošnje bivaju ljubičaste, žute, roza, bijele, žarko crvene. Padajući na tlo cvjetići prikrivaju tlo svojom bojom poput nekog čarobnog snijega. Parkovi. Kao da ulice pune drveća nisu dovoljne, Valencija ima nevjerojatne parkove. Meni je najdraži ujedno i najveći: Turija. Nešto nevjerojatno. Isušeno korito rijeke usred grada, proteže se kilometrima okružujući širi centar, protkan pomno, inteligentno i maštovito posađenim raslinjem i raznim sadržajima. Pravi je užitak doći ovdje i šetati, sjediti, raditi jogu, trčati, ležati, plesati, meditirati, razgovarati, slušati glazbu, slaviti rođendan,…. Slaviti život. Arhitektura. Prelijepa je. Valencija je jedan od najljepših gradova koje sam vidjela. Svaka zgrada na koju mi pada pogled ima neki svoj specifičan detalj, od ograde balkona, oblika prozora, boje, ukrasa na fasadi, ulaznih vrata,… i koliko god puta prolazila istom ulicom, dan danas, nakon gotovo 5 mjeseci, i dalje uočavam nove detalje, i dalje ostajem iznenađena maštovitošću i ljepotom. Trgovi. Posebna priča jer svaki je poseban na svoj način, lijep na svoj način. Meni najdraži je Plaza de la Reina sačinjen od kamena i palmi, okružen katedralom i prstenom, a kakvih nego, divnih zgrada. No najljepši dio Valencije su ljudi. Atmosfera. Energija grada. Ovo je sve povezano u jedno čudo. Jedna lijepa, fina opuštenost i neopterećenost vlada među ljudima u svakodnevnim situacijama i interakcijama, bilo to u trgovini, restoranu, parku, na ulici, u izlasku, u joga studiju, … Ne želim reći da ovdje nema nemilih situacija. I sama sam bila žrtva pokušaja poprilično drske krađe mog novčanika usred bijela dana. Ali, epilog? I opet: ljudi. Mladi španjolski par koji je sve uočio i hrabro se dao u obračun s dvojicom lopova doslovce im otevši moj novčanik iz ruku. Meni potpuno nepoznati ljudi. Tako da i taj, po svemu grozan događaj, pamtim po lijepom. Jer, ovo je takav grad. Istim riječima mogu okarakterizirati svoje ovdašnje akademsko iskustvo. Među mojim mladim kolegama imala sam sreću upoznati neke divne ljude iz primjerice Amerike, Ukrajine, Italije, Belgije, Venezuele, naravno, Španjolske,… za koje mogu reći da sam sigurna da će se razviti u krasne zrele ljude i svojim karakteristikama donositi samo dobro u budućnosti. Na samom fakultetu, na predavanjima, u timskim radovima i projektima, stvarno sam uživala i bilo mi je jako ugodno, lijepo i puno smijeha. Osim mojih kolega, tome su pridonijeli i profesori. Sa gotovo svakim sam imala jako dobru i ugodnu komunikaciju. No, Valencija mi je omogućila i upoznavanje jako puno ljudi i izvan studijske sredine, a oni čine jedan topao i zanimljiv mozaik prijateljstva koji mi je prirastao srcu i uvelike mi je uljepšao moj život ovdje.
Po čemu ću pamtiti ovo iskustvo? Po školi. Ne mislim samo na studij. Ova škola naučila me da nikad, ali nikad, nije kasno za ostvarenje nekih naših hrabrih i pomalo ludih ideja. Da čovjek uči dok je živ. Da je izlazak iz svoje zone komfora najveća usluga koju si čovjek može učiniti. Da se ljepota života krije u malim stvarima, samo ih trebamo biti svjesni. I zahvalni.
Valencija me dočekala hladna, mokra i vjetrovita. Negostoljubiva. Ali bio je to njezin trik. Sad znam da mi je učinila uslugu kakvu rade samo pravi prijatelji. Ovaj mjesec vraćam se u Hrvatsku, ali znam da ovo nije zbogom. Jer, prijateljima se uvijek rado vraćamo.
